UČITAVANJE

Upiši za pretragu

Vijesti

Bolan poraz Milorada Dodika, rodonačelnika bahatosti i primitivizma: U samo dva dana srušila se politička piramida…

Podijeli

Svaki sličan slučaj u političkoj istoriji završavao se na isti način – potpunom izolacijom razmahanog i razvikanog autokratskog kabadahije i njegove teritorije, koja za kratko vrijeme neumitno postaje zapušten i zarastao prostor, daleko od investicija, od protoka novca i od zakonitih poslovnih tokova

Piše: Amir SUŽANJ

U samo dva dana srušila se do temelja politička piramida, koju je Milorad Dodik gradio cijeli svoj politički vijek. Najprije sankcije Velike Britanije, pa onda bolna potvrda da je izgubio poziciju apsolutnog gospodara entitetskog parlamenta, a na kraju i suspenzija Zakona o nepokretnoj imovini u Republici Srpskoj, doveli su ga u zastrašujuću situaciju u kojoj nema racionalnog odgovora kako i kuda dalje. Christian Schmidt za Dodika možda jeste turista i građanin bez političkog značaja, ali njegova upotreba bonskih ovlasti nakon dugog, dugog vremena znači i kraj političkog bezvlašća, koje je Dodik drsko i nasilnički, prema zamislima i uz podršku Moskve i Beograda, kreirao i provodio već godinama.

Koliko god se trudio da pokaže kako za njega odluka visokog predstavnika nema nikakav značaj, ona je bolan poraz rodonačelnika političke prakse, koju su odlikovali bahatost i primitivizam na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Niko nije mogao ni pretpostaviti da će ovako završiti politički lik, kojeg je svojevremeno američka državna sekretarka Madeleine Albright nazvala daškom svježeg vjetra na Balkanu i kojeg su međunarodni faktori doveli na vlast. Nema nikakve sumnje da će njegov politički put, od mladog i evropskim vrijednostima okrenutog socijaldemokrate do sirovog, drskog, nevaspitanog i nekulturnog nacionalističkog grubijana, biti predmet mnogih studija, političkih socioloških i psiholoških.

Kad su ga međunarodni faktori dovodili na vlast, blagonaklono i pitomo je pozdravljao sankcije za tadašnje političke funkcionere u Republici Srpskoj, koji su preko noći – bonskim ovlastima, naravno – odletjeli pod led da bi se otvorio prostor “dašku svježeg vjetra”. Danas su za njega iste takve sankcije i bonske ovlasti zločinački udar na srpski narod i Republiku Srpsku. Šta se to promijenilo u percepciji istog čovjeka za svo ovo vrijeme, koje je proveo na vlasti?

Niko nije ni slutio da će taj pulen međunarodne zajednice svoju političku karijeru završavati zapjenjenim i pomahnitalim govorima u kojima će neke velike zemlje, poput Britanije, nazivati pogrdnim imenima, njihove ambasadore “smradovima”, njemački Bundestag i vojnike te zemlje razbojnicima i nacistima. Koliko god bile teške krize s kojima se svijet suočio još od početka hladnog rata, takav primitivan, nasilnički i bijedan politički vokabular niko i nigdje nije koristio. Ma koliko se osjećali moćnim, mnogi svjetski silnici su ipak birali riječi, nastojeći da izgledaju dostojanstveno pred svjetskom javnošću, čak i kad lupaju cipelom po govornici Ujedinjenih naroda.

Milorad Dodik je svojom političkom pojavom srušio svaki vid dostojanstva, pristojnosti i uljuđenosti i u političku praksu uveo primitivizam kao dominantan oblik političkog djelovanja i ponašanja. Godinama neometan od međunarodnih krugova, uveo je u političku svakodnevnicu upotrebu najgnusnijih uvreda, prijetnji, psovki, insinuacija, laži i poziva na odstrel svojih političkih protivnika. Cilj tog iznimno nasilničkog političkog ponašanja bio je da se, u nedostatku stvarnih argumenata, politička sila uvede kao ključni element rušenja svih pravnih i političkih normi i da se tom političkom silom zastraše i domaći i međunarodni politički igrači.

Temelji tog siledžijskog pristupa bili su jednostavni: Dodik s pozicije političke sile, ne priznajući ništa što mu ne ide u prilog i čime ne može manipulisati, Sjedinjenim Američkim Državama i OHR-u tumači Dejtonski sporazum, Ustavnom sudu Ustav, Tribunalu u Hagu njegove spostvene presude, a evropskim zvaničnicima njihove sopstvene vrijednosti.

Model primitivizma, nepristojnosti i drskosti, koji je unio na domaću političku scenu, Dodik je prenio i na mlade generacije u svojoj stranci. Ti nedograđeni, neobrazovani, nevaspitani i nekulturni mladi ljudi očigledno su shvatili da je matrica prosipanja sile njihovog “političkog Boga”, ne samo dozvoljena, nego i poželjna, popularna i efikasna i da se njome mogu postići svi politički ciljevi. Tako se pojavila čitava plejada mladih političkih predstavnika koji su još više primitivizirali vokabular i političku scenu, pretvarajući je u paradu palanačke nekulture i usavršili jednu jezivu neverbalnu komunikaciju, obojenu izopačenim grimasama i psihotičnim ponačanjem, koje je, valjda, u njihovim očima, dokaz političke snage.

Ozbiljni i dostojanstveni ljudi godinama se zgražavaju nad tom praksom potpune primitivizacije javnog prostora Bosne i Hercegovine, pitajući se hoće li tome iko stati na put. Odgovor su, nakon dugogodišnje agonije, upravo dobili ove sedmice. Milorad Dodik je, zajedno sa svojom političkom pojavom primitivca i nasilnika, došao pred zid. Preostalo mu je još samo da neko vrijeme sankcije njemu i njegovim prvim saradnicima, po već viđenom i izblijedjelom modelu, nekako prikaže kao sankcije čitavom narodu, a sebe kao nepokolebljivog branioca nacionalnih interesa i dostojanstva naroda. Međutim, i nakon toga ostaje ono pitanje s početka – kuda i kako dalje???

Možda ovo nije definitivan kraj Dodikovog političkog trajanja. Vrlo je vjerovatno da će nakon izbora opet zasjesti na funkciju Predsjednika Republike Srpske, koju mu je, u vrijeme njegove krajnje nesupješne epizode u državnom Predsjedništvu, popunjavala i čuvala Željka Cvijanović, spremno potpisujući sve ono što je Dodik u nastupu drskog rušenja institucija osmišljavao i provodio, ali nije mu ni napamet padalo da to sam potpisuje.

Ali kakva je budućnost jednog lokalnog političara, koji je u svom rušilačkom nastupu sebi zatvorio sva vrata osim onih u Moskvi? Čak ni Beograd mu više nije zagarantovan otkako je Aleksandar Vučić izgubio priliku da balansira između Rusije i Zapada.

Svaki sličan slučaj u političkoj istoriji završavao se na isti način – potpunom izolacijom razmahanog i razvikanog autokratskog kabadahije i njegove teritorije, koja za kratko vrijeme neumitno postaje zapušten i zarastao prostor, daleko od investicija, od protoka novca i od zakonitih poslovnih tokova. Ukratko, postaje zabačena provincija, zabit u kojoj ne postoji ništa drugo osim dominacije lokalnog šerifa i njegovih ništa manje bahatih poslušnika.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Izvor: (DEPO PORTAL/ad)