UČITAVANJE

Upiši za pretragu

Vijesti

DNO DNA PRAVOSUĐA REPUBLIKE SRPSKE: Tumačenje skandalozne optužnice protiv ministra Lukača

Podijeli

Po optužnici protiv ministra Lukača oštećeni Stanivuković postade “neko lice” sa ulice ili iz kafane, umjesto narodnog poslanika napadnutog na sjednici parlamenta i tokom vršenja mandata. I ministar nije zloupotrijebio funkciju za nasilno nametanje samovolje u “najvišem tijelu vlasti” Republike Srpske. Žali bože naroda sa ovakvim tužilaštvom!

Piše: BORISLAV RDOVANOVIĆ

Sramna i skandalozna optužnica Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka protiv ministra Dragana Lukača pokazuje krajnje granice podaništva pravosuđa spram režimskih moćnika. Sa druge strane vidimo skandalozan odnos prema ošetećenom Drašku Stanivukoviću – kakav će neminovno rezultirati novim prijedlozima zakonskih izmjena u domenu prava supsidijarnog tužioca. O još jednom činu podrivanja ustavnog poretka Republike Srpske od strane onih koji su u zakonskoj obavezi štititi poredak iluzorno je govoriti.

Radi objektivnog i pravilnog informisanja javnosti ukazujem da optužnica tereti ministra za krivično djelo “ugrožavanja sigurnosti” iz člana 150. stav 1. Krivičnog zakona RS u sticaju sa krivičnim djelom “tjelesna povreda” iz člana 131. stav 1. istog Zakona. Znači, počinio je dva krivična djela u sticaju na način što je prilikom upućivanja ugrožavajućih i ozbiljnih prijetnji oštećenom još ga i fizički udario usljed čega je nastupila tjelesna povreda.

Ukoliko prednje pravne kvalifikacije djeluju “ozbiljno” ističem da sam nedavno kao oštećeni dobio presudu Osnovnog suda u Prijedoru kojom je lokalni kriminalac za identična djela kažnjen novčano sa dvije hiljade (2 000) maraka. Ničim nisam isprovocirao napad, prijećeno mi je smrću, dobio sam dva udarca sa posljedicama u vidu više rasjekotina i hematoma, a počinilac je višestruko osuđivan za brojna i razna krivična djela, pa se kazna svela na dvije hiljadarke. I to u šest rata. Ministar Lukač po ovakvoj sudskoj praksi može računati na bitno manju novčanu kaznu ili čak “provlačenje” sa sudskom opomenom.

Dakle, problem imamo već sa pravnim kvalifikovanjem onoga šta se realno dogodilo i čemu smo masovno svjedočili u direktnom prenosu, a potom smo detalje analizirali na nebrojeno javno dostupnih snimaka. Na prvom koraku problema ističem činjenicu da je oštećeni Draško Stanivuković zakonski i faktički nalazio se u sali Narodne skupštine RS, te na zvaničnoj sjednici obavljao dužnosti narodnog poslanika. Podsjećam da parlament ima svoje disciplinske organe i sopstvenu službu obezbjeđenja, a ministar se imao ponašati spram pravila institucije u kojoj se nalazio. Ministri inače nemaju ovlaštenja da “zavode red”!

Krivični zakon RS utvrđuje: “Službeno lice je izabrani ili imenovani funkcioner u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti… koje u okviru tih ovlaštenja vrši određenu dužnost…”, pa tu nabraja od sudija, tužilaca i pravobranilaca do notata i arbitara. Narodni poslanik, kao objekat krivičnopravne zaštite, ne može biti niže tretiran od ministra ili sudije, a da ne govorimo o arbitrima ili komunalnim policajcima. Ovde u minimumu moramo govoriti o oštećenom koji je napadnut u svojstvu službenog lica prilikom vršenja svojih zakonskih ovlaštenja, ili o kategoriji višeg stepena krivične zaštite od one zajemčene službenim licima.

Umjesto ovakvog tumačenja statusa oštećenog tužilaštvo Stanivukovića poima kao “neko lice” u rangu gosta lokalne kafane. Kad već govorimo o krivičnom djelo “ugrožavanje sigurnosti”, onda je pravna kvalifikacija u minimumu morala zahvatiti stav 2. u dijelu: “…učinjeno prema službenom licu u vezi sa vršenjem njegove funkcije…”, a gdje je zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine. Komparacije radi ističem i samostalno propisano krivično djelo “napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti”, gdje je u slučaju nanošenja tjelesne povrede zaprijećena kazna do pet godina zatvora (čl. 308. st 2. KZ RS).

Nije poenta da ovim tekstom utvrđujem pravnu kvalifikaciju događaja, nego ukazivanje na činjenicu da je tužilaštvo pogrešno utvrdilo svojstvo oštećenog spram pretrpljenog krivičnog djela. Nepobitno govorimo o narodnom poslaniku koji je napadnut tokom sjednice parlamenta i prilikom vršenja svojih ovlaštenja (mandata), šta ne može biti tretirano ispod ranga krivične zaštite službenih lica u vršenju službene dužnosti. Najmanje Stanivukovića možemo podvesti pod “neko lice” kom je od strane drugoga ugrožena sigurnost.

Isto tako ministra Lukača ne možemo podvesti pod kategoriju “Ko” (ugrozi drugoga), nego ovde decidno govorimo o službenom licu u smislu imenovanog funkcionera izvršne vlasti. Dragan Lukač je krivično djelo počinio u svojstvu službenog lica koje je teško zloupotrebilo učešće u radu parlamenta, gdje je inače “gostujući” subjekt i ima se pridržavati pravila ponašanja propisanih za to tijelo vlasti. Nije Stanivuković došao na sjednicu Vlade RS, nego je bio “svoj na svome” čak i u pogledu dijeljenja zastavica. Ima parlament sopstveno obezbjeđenje za sprečavanje nedozvoljenih ponašanja poslanika (po nalogu predsjednika) i svoja tijela disciplinskog gonjenja.

Naredna dimenzija skaradnosti ovakve optužnice proizilazi iz činjenice da tužilaštvo nije moglo ići sa “blažom” pravnom kvalifikacijom. Oba krivična djela, znači i “ugrožavanje sigurnosti” i “tjelesna povreda”, gone se po prijedlogu oštećenog, a njihov sticaj je nepobitan. Stanivuković je podnio tužilaštvu formalni prijedlog krivičnog gonjenja i time stvar sveo na samo dva moguća krivično procesna ishoda. Tužilaštvo je moglo odbiti prijedlog krivičnog gonjenja ili podići optužnicu. Treće opcije nema!

U slučaju odbijanja Stanivukovićeve prijave i prijedloga gonjenja tužilaštvo po Zakonu o krivičnom postupku RS moralo obrazložiti svoju odluku, a to spram dokaznog i činjeničnog kvantuma nije bilo izvodivo. No, u kontekstu takve tužilačke odluke mnogo važnije je pravo oštećenog na prigovor Glavnom okružnom tužiocu, a u slučaju njegovog odbijanja dozvoljen je prigovor Glavnom republičkom tužiocu, čije instrukcije su za postupajućeg tužioca obavezujuće. Ovim otvaramo ključna pitanja ovog procesa.

Glavni okružni ili republički tužilac po prigovoru oštećenog može odrediti sasvim drugačiju pravnu kvalifikaciju događaja i naložiti istragu spram nove kvalifikacije. Konkretno: sa pozicije starješinstva od strane glavnog tužioca moglo je svojstvo oštećenog biti drugačije protumačeno od ovoga u optužnici, odnosno da se uobziri činjenica o napadu na izabranog nosioca zakonodavne vlasti prilikom vršenja svog mandata na zvaničnoj sjednici parlamenta. Kako je to od starta trebalo biti procesno postavljeno.

Idemo u dalje procesne mogućnosti Stanivukovića u slučaju odbijanja tužilaštva da ministra Lukača izvede pred sud. Odluka Glavnog republičkog tužioca jeste konačna, ali tu nastaje problem zbog prava na preispitivanje iste od strane Vrhovnog suda RS. Sad opet dolazimo do tijela koje ima mogućnost naložiti istragu i dalje krivično gonjenje po prednje pomenutim svojstvima i oštećenog i osumnjičenog (službenih lica, funkcionera, nosilaca vlasti…). Opšteznane činjenice i dokazi ovde određuju pravnu stvar i nema prostora za “slobodnu tužilačku ocjenu”, a Vrhovni sud RS vrlo često nastupa sa tumačenjima dijametralno drugačijima od nižih pravosudnih tijela. I zavodi red!

Nadam se da je iz prednjeg jasno zašto se tužilaštvo nije usudilo odbiti prijavu i prijedlog gonjenja, a onda im je jedino preostalo da nakon očiglednog odugovlačenja istrage ipak podignu optužnicu. Ukoliko se optužnicom može nazvati ovakvo skrnavljenje zakona i pravila struke?! Dolazimo do još jedne dimenzije ovog slučaja kakvu moramo razjasniti.

Nije mi poznat sadržaj Stanivukovićeve prijave i pravnih kvalifikacija datih u istoj, no taj akt nema formalnog značaja za odluke tužilaštva oko pravnih kvalifikacija događaja i načina vođenja istrage. Ovde je tužilaštvo, bez obzira na navode prijave, moralo razjasniti prednje pominjana svojstva oštećenog i počinioca u smislu da su oba bila u vršenju službenih dužnosti sa nivoa najviših tijela vlasti Republike Srpske, te da se događaj posljedično odrazio na druge nosioce funkcija pojedinačno i čak u pogledu djelovanja institucija.

Može li Narodna skupština suštinski biti najviše političko i zakonodavno tijelo vlasti Republike Srpske, kako stoji u ustavu, ako ministri na zvaničnim sjednicama tuku narodne poslanike? Mogu li izabrani narodni deputati, posebno iz reda opozicije, vršiti mandate bez straha od Lukačevog nasilja i nekontrolisanih ponašanja? Odnosno, ključno pitanje: hoće li premijer Višković nakon potvrđivanja optužnice smijeniti ministra Lukača?!

U minimumu Višković bi nakon potvrđivanja optužnice zbog nasilničkog ponašanja tokom vršenja funkcije i to na način kakav ozbiljno šteti djelovanju institucija trebao udaljiti iz organa (suspendovati) svog ministra. Neće to učiniti uz “opravdanja” da je u pitanju djelo male opasnosti, da se goni po prijedlogu oštećenog i slično, a šta nas opet vraća na protivpravna pogodovanja ministru Lukaču od strane tužilaštva. Na sve to neće doći do suđenja kakvom se nadaju Stanivuković i vaskolika javnost, jer će Lukač sa tužilaštvom sklopiti sporazum na novčanu kaznu i još jednom izbjeći zasluženu kaznu.

Njegov najveći problem sad proizilazi iz onoga šta je sam proklamovao kao “aršine” po kakvima se svi imamo ravnati, a šta je ostalo zabilježeno u javno dostupnim audio-video sadržajima. Normalno, ovaj bloger će emitovati sve njegove laži spram egzaktnih dokaza, pa postavljati neugodna pitanja. Primjera radi: je li onakvim napadom ministar pokušao ubiti Stanivukovića? Da li ga je Jelena Trivić jedva spriječila da ubije narodnog poslanika? Možda je imao pištolj kod sebe ili kod pratioca? Možemo li po onakvom nasilništvu zaključiti da je u pitanju duševni bolesnik kom je mjesto na psihijatriji?

Sve šta je izgovarao ostalo je snimljeno, a mene su optužnicom jednako teretili za “ugrožavanje sigurnosti” (da sam Daliboru Ivaniću opsovao majku i rekao da ću ga ubiti). I to nenaoružan okružen sa desetak naoružanih policajaca usred sjedišta PU Prijedor. Nisam Ivaniću prišao bliže od šest metara, nisam makao dalje od vrata kancelarije, pa čak nisam ni pružao otpor policajcu koji me je nezakonito napao. To su činjenice zbog kojih evo četiri i po godina razvlače prvostepeni krivični postupak, odnosno donošenje oslobađajuće presude. Žalosno je kad se sudije boje ministra i njegovih razbojnika, no o tome više uskoro.

Onakva javna satanizacija, nemjerljive štete po porodicu i mene, a samo zato što ministar i par njegovih poslušnika nemaju straha od odgovornosti, a šta im na prvom koraku obezbjeđuje podaničko tužilaštvo. Zbog ove i ovakve optužnice ima smisla tražiti razrješenja svih tužilaca ove zemlje, baš kao i svih sudija, pa onda kroz nove propise i institucije sprovesti temeljnu reformu. I omogućiti oštećenom da promjeni pravnu kvalifikaciju krivičnog djela kad tužilaštvo odluči da nekog “amnestira” od krivičnog progona.

(Prenosimo s autorovog bloga)

Izvor: SB