UČITAVANJE

Upiši za pretragu

Magazin

Indira Kučuk-Sorguč kritikovala ‘Deset u pola’: Danis Tanović je uspio sahraniti duh Sarajeva

Podijeli

Scenarij je plošan, gluma neubjedljiva, dijalozi sve samo ne duhoviti, nategnuta priča s mnogo fula. Da je film snimio student režije na ASU, jedva bi prošao na ispitu, napisala je Indira Kučuk Sorguč

Indira Kučuk Sorguč, bosanskohercegovačka spisateljica i publicistkinja, objavila je tekst na Facebooku pod nazivom “Deset u kiflu: Nekrolog jednoj čaršiji” u kojem je napisala svoj osvrt na film “Deset u pola” bh. oskarovca Danisa Tanovića. Njen tekst pod naslovom ‘Deset u kiflu: Nekrolog jednoj čaršiji’ prenosimo u cjelosti:

  • Kao građanka Sarajeva, zaljubljenica u ovu čaršiju i veliki fan svega što je naše – lokalno, nakon odgledane nazovi komedije “Deset u pola”, sa velikim žaljenjem mogu da konstatujem da se niko u sali nije nijednom od srca nasmijao. Vladao je veliki muk kao kad se gleda neka napeta psiho-drama u kojoj glavne protagoniste vreba smrt, a oni sve čine da je izbjegnu.

Scenarij je plošan, gluma neubjedljiva, dijalozi sve samo ne duhoviti, nategnuta priča s mnogo fula. Da je film snimio student režije na ASU, jedva bi prošao na ispitu. Reditelj je rekao da je ovo njegov hommage Sarajevu, ja bih rekla da je ovo prije nekrologij. Ako je imao na umu da sahrani duh sarajevske čaršije, onda je to uspio. Dakako, samo na filmu.

Gledam ljubavnu priču ovo dvoje mladih na filmu, više hemije ima između gliste i mrava nego među njima dvoma. Đuro igra sa maskom na licu, ne spušta obrve, vazda nešto iznenađen, k'o blaziran frajer. Lažni “naturalistički” pristup koji se favorizira ovdje kao najbolji, totalno je zakazao. Doduše, najbolje su se pokazali, kao i uvijek, pravi naturščici.

Ali na stranu i loša estetika i praznjikav scenarij i natempirana rediteljeva raja koja su kao trebala simbolizirati pop-štih grada, sve bi to prožvakala da je film iole prenio neku emociju, bio zabavan i duhovit, ali NIJE. Replike su lebdjele u zraku, sve je u neka doba izgledalo predugo i dosadno, i koliko god da te zanima ta “borba čevapdžija” kao metafora borbe za očuvanje onog što svi kolokvijalno zovemo “sarajevski duh”, ne možeš se nasmijati jer nemaš čemu. Osim možda jednom: da neki glumci igraju pod ovim kovid-maskama, valjda reditelj htio “uhvatiti” trenutak šta li, ili je to njemu opravdanje da je snimao pod pandemijom i da mu zato ne haterimo puno ako ovo bude film katastrofe?!

Jesam se dvaput nasmijala, al u sebi, od muke: kad sa gledala Neku Tulića kako maltene grize onu svoju masku i nešto kroz nju nerazumljivo trabunja i kad je…. Fakat se druge provale ne mogu sjetiti. I jes me jednom povuklo praavooooo, kad sam čula najritmičniju pjesmu Bijelog Dugmeta iz njihove fanky faze “Lova”. A to s muzikom u filmu jer tek priča za sebe… Ali o tome bolje da se šuti.

Iskreno, baš sam tužna. Ako je ovo najbolje što se može napraviti na ovu temu (a znamo da je dovoljno proći Baščaršijom i da ćeš se zagrcnuti od čaršijanerskih “šega, šala i pošalica”), onda smo mi u debelom bedu. Ironično, možda je to i istina, ali film je ipak velika iluzija. A komedija najveće umijeće stvaranja te velike iluzije. Dabogdo ovaj fim mogu svrstati u crnu komediju, pa da mirno spavam, ali jok. Ne može se. Jer za crnu komediju treba fantastičan scenarij koji vrišti od lucide. Fakat, tamo gdje bi trebali biti najjači – dakle, u humoru – mi smo truba. Jednostavno, Bosanci još uvijek ne umiju snimiti komediju. Uh… srce me boli. Ko nije gledao, neka ga pogleda na Mojoj TV u novogodišnjoj noći, pa nek’ javi utiske. Meni se sve reklo. Film o duhu bez duha.

P.S. I ne znam kako to da se kod nas svaki kat primijeti na filmu kao tehnički nedostatak, a kod ovih u regiji, a kamoli u svijetu, koji su također skromnije produkcije, ne primijete?! U čemu je kvaka, nek mi objasne upućeniji od mene?

Izvor: (DEPO PORTAL/md)