UČITAVANJE

Upiši za pretragu

Sport

MICHAELU SU CIGARE DOŠLE GLAVE: Memoari pokojnog “krivca za sve” otkrili istinu o raspadu Jordanovih Bullsa

Podijeli

Još prije početka sezone 1997./1998. Chicago Bullsi znali su da im je to posljednja zajednička sezona, njihov “posljednji ples”, zbog čega je to ime dobila i planetarno popularna dokumentarna serija čije je emitiranje završilo ovog vikenda.

U dokumentarcu koji govori o toj sezoni, ali i o cijeloj karijeri Michaela Jordana, kao glavni negativac i čovjek kojem se pripisuje odgovornost za raspad momčadi prikazan je Jerry Krause, ondašnji generalni menadžer Bullsa koji je preminuo 2017. godine pa ne može odgovoriti na kritike.

Ko je bio Jerry Krause?

Činjenica je da je Krause bio omaleni, pretili, iskompleksirani sredovječni muškarac koji je očajnički želio vlastitu potvrdu u svijetu divova te si pripisivao zasluge za stvaranje jedne od najvećih NBA ekipa svih vremena. I to ne bez razloga, jer upravo je on Jordana okružio pravim suigračima (Pippen, Grant, Cartwright, Kukoč, Rodman…) i angažirao mu savršenog trenera u Philu Jacksonu i pitanje je bi li Jordan ikad osvojio ijedan, a kamoli šest naslova da nije bilo njega. No u tim je željama ispadao previše potrebit i naporan, zbog čega ga niko nije volio, te je bilo lako pripisivati mu krivnju za loše trenutke koji su uslijedili nakon šestog naslova.

No Krause je pisao memoare koji bi bili objavljeni da ih je stigao dovršiti prije smrti. Ovako su dugo nakupljali prašinu dok ih njegova porodica nije odlučila ustupiti čikaškom novinaru K.C.-ju Johnsonu, koji je na NBC Sportsu objavljivao njihove dijelove. Na dan emitiranja posljednjih epizoda Posljednjeg plesa objavio je dio u kojem Krause otkriva zašto se zapravo raspala ta čudesna generacija Bullsa.

Ovo je Krauseova istina o raspadu možda i najbolje momčadi u historiji

“‘Eno Jerryja Krausea, tipa koji je rastavio šampionsku dinastiju’

‘Eno Jerryja Krausea, tipa s ogromnim egom koji je želio izgraditi šampionsku momčad bez Michaela Jordana i Phila Jacksona, tipa koji je mislio da je važniji od igrača i trenera.’

Čuo sam takve izjave hiljadu puta u različitim medijima, na različitim mjestima diljem Amerike, i možete biti sigurni da ih je bilo još hiljadu za koje nisam znao.

Do sada, dok ovo čitate, nitko osim Jerryja Reinsdorfa (vlasnika Bullsa, op.a.), mene i nekolicine odabranih ljudi u organizaciji Bullsa nije znao što se dogodilo nakon osvajanja šestog naslova u osam godina.

Jesmo li rastavili pobjedničku momčad kako bismo zadovoljili vlastiti ego i pobjeđivali bez tih igrača i trenera? Zar zaista mislite da bi ljudi, koji su godinama radili na tome da pobijede, pa opet pobjeđuju iznova i iznova, bili tako glupi da dopuste da ih ego zaustavi na putu do novih pobjeda?

Mislite li da je klub izgrađen s jednom jedinom svrhom, od predsjednika do najnižih članova stožera – svrhom osvajanja prvenstva – tako lako odustao od te namjere?

Pukotine u temeljima momčadi

Tokom posljednjeg lova na titulu 1998. počele su se alarmantno pokazivati pukotine u temeljima momčadi koju smo gradili, i to u najnezgodnije vrijeme. Na Dennisu Rodmanu počele su se vidjeti godine, Luc Longley je već bio slabo pokretljiv, učinkovitost je pala zbog igranja više od 100 utakmica godišnje posljednjih sezona, ali to zaljubljena javnost ništa nije vidjela. Manjak vremena za oporavak tokom ljeta, kad su umorne noge mogle imati dovoljno vremena kod kondicijskog trenera Ala Vermeila da povrate snagu izgubljenu u daleko dužem igranju od svih ostalih ekiša, nikad nije bio jasan navijačima ili medijima. Činjenica da osvajanje naslova znači draftiranje na posljednjoj poziciji u vrlo slabim generacijama sa univerziteta nije značila ništa. Imali smo sreće 1990. jer većina ljudi u NBA ligi nije mislila da će Toni Kukoč ikad doći u NBA, pa je bio slobodan na početku druge runde, kad smo mi birali.

Ali za navijače i medije imali smo Michaela Jordana i on je mogao nadići sve. Mogao je igrati bez centra, bez krilnog centra u momčadi s malim ili nikakvim prostorom pod salary capom i opet sam pobjeđivati. Ili Scottieja Pippena koji je u prethodne dvije godine imao dvije operacije, a mogao još više iskočiti i pobjeđivati uz Michaela i sporedne glumce koji su već bili u padu.

Jackson je prije posljednje sezone rekao da želi odjahati u Montanu i odmoriti godinu ili dvije

Imali smo najboljeg trenera u Philu Jacksonu, za kojeg javnost ne zna da nije želio voditi momčad u rekonstrukciji i koji nam je prije početka sezone rekao da želi odjahati u Montanu i uzeti barem jednu godinu pauze.

Sad ću vas odvesti na mjesto na kojem nikad nije bio niko izvan Bullsa, na sastanak početkom jula1998. Na njemu smo bili Jerry Reinsdorf, ja, moj asistent Jim Stack, Al Vermeil, klupski ljekari i hirurzi, dopredsjednik zadužen za financije Irwin Madel i pomoćnica GM-a Karen Stack. Vermeil je o stanju igrača znao više i od liječničkog osoblja. Stalno ih je testirao tokom sezone i izvan nje svih tih godina. Ondašnjeg fizioterapeuta Chipa Schaefera tražili smo pismeni izvještaj o zdravstvenom stanju momčadi. Phil je odluku o odlasku donio osam mjeseci prije tog sastanka.

Koliko još mogu dati Rodman i Longley?

Prvo pitanje koje sam postavio bilo je koliko još možemo izvući iz Luca Longleyja koji je tad postajao slobodan igrač, a morali smo ga povremeno odmarati posljednjih par sezona zbog nestabilnih gležnjeva. Al i ljekari rekli su da će se brzo raspasti.

Sljedeće pitanje. Rodman? Svi u sobi su se bojali da će ga nepodopštine izvan parketa koštati i da je posljednju sezonu igrao na izmaku snage.

Ok. Nema centra, nema krilnog centra, a jako malo prostora pod salary capom da ih koliko-toliko nadomjestimo. Ko će braniti reket ako se Jordan i Pippen vrate? Ko će skakati?

Idemo na Pippena. Imao je dvije velike operacije protekle dvije godine, jednu kasno prethodnog ljeta jer se namjerno oglušio o naše upute da to učini ranije i ne propusti dio sezone. S pravom želi da ga se plati kao superstara. Je li vrijedan rizika, pogotovo ako ne možemo pronaći centra i krilnog centra, i mogu li on i Michael nositi sav teret pod novim trenerom? Iskreno sumnjam.

Što bi mogao Jordan bez Pippena, Rodmana, Longleyja i Jacksona?

Može li Michael i dalje biti tako velik bez centra, krilnog centra, a možda i Pippena? Bi li Bill Russell, najveći momčadski igrač u historiji, mogao pobjeđivati bez velikih igrača oko sebe? Ne. Michael je javno rekao da neće igrati ni za jednog trenera osim Phila. Phil nam je rekao da odlazi. Šta će Michael učiniti?

Važni sporedni igrači poput Stevea Kerra i Judu Buechlera su slobodni i mogu drugdje dobiti više novca nego što im mi možemo ponuditi pod pravilima salary capa.

Možemo li nagovoriti Phila da trenira momčad bez dokazanog centra, krilnog centra, vjerojatno i Pippena, s praktički cijelom novom klupom i ludim očekivanjima da zbog vjere u Michaela možemo pobjeđivati bez ičije pomoći? Nema šanse.

Stavite se u našu poziciju dok izlazimo iz te sobe. Što biste učinili? Jesmo li mi rastavili dinastiju ili se ona raspala zbog dobi, prirodnog trenja igrača bez vremena za oporavak i pravila salary capa koja određuju igru?

Tajili su informacije o povredama igrača, a Jordan se povrijedio zbog ljubavi prema cigarama

Ali napravili smo jednu stvar, osigurali se da sa sastanka ne procuri niti jedna informacija koja bi naštetila šansama bilo kojeg igrača da potpiše kvalitetan ugovor. Phoenix je Longleyja osigurao za cijeli život bogatim petogodišnjim ugovorom. Tri godine poslije, nakon što ga je Phoenix poslao u Knickse koji ništa o svemu nisu znali, Longley se umirovio u svojoj rodnoj zemlji.

Rodman je odigrao još 35 utakmica i nikad se nije vratio u staru formu.

Ljeto se otegnulo i stigao je lockout – što je značilo da nova sezona neće početi do kraja januara – stvari su se dodatno pogoršale. Michael je porezao prst na rezaču cigara i zbog toga ne bi mogao igrati cijelu sezonu. Na čast mu služi to što nas je mogao ugušiti i potpisati ogromni ugovor, ali bio je iskren i mi smo bili dobro informirani o stanju njegove ruke. Nije želio igrati za momčad u rekonstrukciji i držao se vlastite riječi.

Pippenu su se odužili za sve godine u kojima je bio potplaćen

U januaru, kad se liga pokrenula i mogli su se potpisivati ugovori s igračima, Pippenov agent nas je zamolio da Scottieju napravimo uslugu. Napravili smo sign-and-trade s Houstonom, što je značilo da može dobiti 20 miliona više nego što bi dobio da je direktno potpisao s njima. Bio je to dar za rastanak od Jerryja i mene. Nazvao sam Stevea i Juda, rekao im kakva je situacija i preporučio da prihvate prvu pravu ponudu jer im mi nećemo ništa ponuditi. Zaslužili su to.

Eto, to je istina”, završava isječak iz Krauseovih memoara objavljen na NBC Sportsu.

Ali, zapravo su mogli zadržati kostur momčadi…

Ipak, i ta istina ima svoje lice i naličje. Bullsi su, kako piše Yahoo Sports, imali Birdova prava na sve gore spomenute igrače i mogli su ih zadržati u skladu s pravilima salary capa, samo što bi ih to jako, jako puno koštalo, ali Reinsdorf nije želio plaćati ogroman porez na momčad koja realno više nema kapacitet da ode do kraja.

Longley je bio vrlo koristan igrač u Bullsima, ali ne ključan, i moglo ga se zamijeniti mlađim centrom. Na Rodmanovo mjesto u petorci mogao je uskočiti Kukoč, iako nije bio ni približno dobar u odbrani i skoku, ali imao je drugih vrhunskih kvaliteta. Uostalom, on je skoro jedini i ostao u momčadi iduće sezone te s najboljom statistikom karijere pokazao da može biti glavna zvijezda u tako znatno oslabljenoj ekipi.

Uostalom, Jordan je ozlijedio prst dok je uživao u odmoru na Bahamima, što sigurno ne bi radio da su Krause i Bullsi ipak uspjeli nagovoriti Jacksona da ostane. 

Pippen? Tu je Krause bio u pravu. Njemu je u Houstonu bila namijenjena uloga treće zvijezde, iza Hakeema Olajuwona i Charlesa Barkleyja te se i tamo durio kao nekad u Bullsima zbog potplaćenosti ili dojma da Krause više voli Kukoča nego njega.

Što bi bilo kad bi bilo…

Jordan je odluku o odlasku u penziju objavio 13. januara 1999., kad je već bilo jasno da se Jackson neće vratiti i kad je već zbog strasti prema cigarama zaradio ozljedu zbog koje bi propustio dobar dio, ako ne i cijelu sezonu. Da se nije porezao, da je jezgra momčadi ostala na okupu i da je prešao preko odlaska omiljenog trenera, možda bi Bullsi zaista ponovno došli do finala, a možda bi se i potpuno fizički raspali u lockoutom skraćenoj sezoni, u kojoj su se utakmice znale igrati i tri dana uzastopno. 

Ovako su se rastali dok su bili na vrhu i ostaju zapamćeni kao jedna od najvećih ekipa svih vremena, a Jordan kao najveći košarkaš u historiji. Da su ostali zajedno i ispali, recimo, u polufinalu Istoka, kao one 1994. kad se Jordan prvi put vratio iz penzije, možda bi to ostavilo mrlju na njihovom naslijeđu. I više ne bi bili toliko kultni da se više od 20 godina kasnije o njima snimi desetosatni dokumentarac koji je zaludio svijet i vratio ih na pijedestal s kojeg su sišli s tri uzastopne titule u rukama, odnosno na prstima.

Izvor: (Index.hr/SB)