UČITAVANJE

Upiši za pretragu

Vijesti

NAPALO SULJAGIĆA I BAJROVIĆA: “Ispravno su prepoznali pakleni plan političkog Sarajeva, ali imaju i jednu ključnu grešku”!

Podijeli

Suljagić i Bajrović u svojem predviđanju bliske budućnosti BiH imaju i jednu ključnu grešku. Naime, ispravno su prepoznali da ovaj pakleni plan političkog Sarajeva može proći samo ako ga “odobre” Srbija i Hrvatska. Za Srbiju predviđaju da će u sljedećem razdoblju značajno oslabiti, dok za Hrvatsku misle da će i dalje ostati nezainteresirana za događaje u BiH, piše u komentaru mostarski novinar, Jurica Gudelj, vrlo blizak lideru HDZ-a, Draganu Čoviću.

PIŠE: JURICA GUDELJ

Za ulazak u Banja Luku više nisu potrebni tenkovi, dok su Hrvati već poraženi i samo treba pričekati sljedeće izbore da se to i ovjeri te da konstitutivan i politički narod ostanu samo na papiru, dok bi u praksi bili podanici Sarajeva. Sažetak je to zajedničkog članka bošnjačkih ekstremista Emira Suljagića i Refa Bajrovića. Riječ je o dvije samo naoko marginalne persona, koje redovito najavljuju sljedeće poteze SDA. Ni Suljagić ni Bajrović sami na izborima ne mogu ostvariti nikakav rezultat, no to što nemaju podršku birača samo olakšava SDA da preko njih artikuliraju određene političke stavove.

Sjetimo se i kako je spomenuti dvojac bio predvodnik predizborne sotonizacije hrvatskoga naroda u BiH kako bi se motiviralo Bošnjake da masovno glasuju za Komšića i tako Hrvatima otuđe pravo izbora svoga političkog predstavnika u instituciji kolektivnog šefa države BiH. Za svoju ulogu, između ostalog i u tom procesu, SDA je Suljagića nagradila funkcijom ravnatelja Memorijalnog centra u Potočarima.

Spomenuti dvojac tako predviđa da će se RS sama od sebe raspasti zbog nagomilanog entitetskog duga, dok Hrvate planiraju izbaciti iz  upravljanja državom BiH i entitetom FBiH kroz spuštanje fenomena Komšić u domove naroda. Naime, cilj im je na liste za županijske skupštine staviti što više svojih “halal” Hrvata za koje bi glasovali Bošnjaci i tako ovladati klubovima Hrvata u federalnom i državnom Domu naroda. Time bi Hrvati u praktičnom smislu ostali bez bilo kakvih poluga utjecaja na federalnu i državnu vlast. Preostala bi im samo vlast u županijama u kojima su većina, odnosno ZHŽ-u, HBŽ-u i Posavini. Vjerojatno bi dijelom sudjelovali u vlasti i u HNŽ-u i SBŽ-u.

I dok je plan o “raspadu” RS u domenu najobičnije tlapnje i mokrih snova neiživljenih ekstremista, plan o dekonstituiranju Hrvata je u potpunosti realan scenarij.

Naime, bošnjačka politika već punih 20 godina pokušava oduzeti politička prava hrvatskome narodu u BiH i u tomu su prilično uspješni. Fenomen Komšić se ponovio već tri puta, dva puta je Vlada FBiH formirana bez hrvatskih političkih predstavnika (alijansa i platforma), a nema ni govora o izmjenama Izbornoga zakona BiH tako da se onemogući da jedan narod nameće političke predstavnike drugomu.

U tom svjetlu treba gledati i na nedavno bošnjačko ovladavanje Središnjim izbornim povjerenstvom (SIP) BiH. Budući da do izmjena Izbornoga zakona BiH zasigurno neće doći u sljedeće dvije godine, bošnjačka politika će upravo preko SIP-a pokušati premostiti sve manjkavosti Izbornoga zakona. Poznato je da nije provedena presuda Ustavnoga suda BiH u predmetu “Ljubić” koja kaže da su domovi naroda upravo ono što im i ime kaže – domovi konstitutivnih naroda u kojem mora postojati veza izabranih izaslanika s konstitutivnim narodima koje predstavljaju. Ta presuda je u potpunoj suprotnosti s nastojanjima bošnjačke politike koja stoga spomenutu presudu jednostavno ignorira. 

Dakle, umjesto dogovora o izmjenama Izbornoga zakona, bošnjačka politika će ići na nametanje svojih rješenja preko SIP-a. To pak neće pogoditi RS, nego upravo hrvatski narod. Naime, svaki napad na RS samo jača težnje političkog vodstva tog entiteta za samostalnošću, dok je istovremeno proces dekonstituiranja Hrvata već dobro uznapredovao. 

Ipak, Suljagić i Bajrović u svojem predviđanju bliske budućnosti BiH imaju i jednu ključnu grešku. Naime, ispravno su prepoznali da ovaj pakleni plan političkog Sarajeva može proći samo ako ga “odobre” Srbija i Hrvatska. Za Srbiju predviđaju da će u sljedećem razdoblju značajno oslabiti, dok za Hrvatsku misle da će i dalje ostati nezainteresirana za događaje u BiH. 

To su ključne greške, jer niti Srbija a niti Hrvatska neće skrštenih ruku gledati kako im “neprijateljske snage” dolaze na granice. Za sada, Hrvatska i Srbija, unatoč svemu, i dalje prijateljski promatraju političko Sarajevo. No i u jednoj i u drugoj zemlji postoji konsenzus oko položaja njihovih sunarodnjaka u BiH. U Srbiji postoji konsenzus o očuvanju RS-a po svaku cijenu, dok u Hrvatskoj postoji konsenzus o očuvanju konstitutivnosti Hrvata u BiH.

Bošnjačkoj pak politici uopće nije ni stalo do uništavanja RS-a, nego im je primaran cilj pretvoriti Federaciju u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom. U drugoj fazi bi se uređivalo “odnose” s RS-om. Granica između dva entiteta je, uostalom, već povučena.

Također, vrijedi napomenuti kako se političko Sarajevo već godinama “igra vatrom” i testira u prvom redu Zagreb koliko daleko mogu ići u procesu pretvaranja Hrvata u nacionalnu manjinu. No, već je nekoliko godina razvidno da Hrvatska počinje shvaćati kako bi pretvaranjem Hrvata u nacionalnu manjinu u BiH odjednom na svojim granicama dobila neprijateljski raspoložene, s jedne strane Ruse i Srbe a s druge Bošnjake i Turke.

U cijeloj priči ostaje prilično nejasno ima li hrvatska politika u BiH uopće svijest o spomenutim težnjama političkog Sarajeva, a da ne govorimo o kvalitetnom odgovoru.

Hrvati su davno trebali imati svoj vlastiti parlament u BiH kao i svojevrsnu vladu hrvatskoga naroda u BiH (HNS i Glavno vijeće HNS-a). Davno je trebalo prostor BiH na kojem su Hrvati većina pretvoriti u najbolji dio ove države. No, to se nije dogodilo, nego su se i većinski hrvatski krajevi utopili u opće bh. sivilo.

Ipak, i dalje nije sve izgubljeno niti je kasno povući odlučne političke poteze. Prvi među njima mora biti vršenje pritiska kako bi  se izmijenio Izborni zakon. To se mora učiniti po svaku cijenu, pa makar i po cijenu doslovnog zaustavljanja života u BiH dok se Izborni zakon ne izmijeni. No, za takve poteze mora se biti spremno i na sve moguće posljedice, pa i na zatvor.

Sloboda nikom s neba nije pala, uvijek se za slobodu moralo izboriti. Na hrvatskom političkom vodstvu u sljedeće dvije godine bit će ogromna odgovornost, jer bi mogli ostati zapisani kao kalkulanti koji su vlastiti narod pretvorili u građane drugog reda u vlastitoj domovini.

Podsjećamo, Emir Suljagić i Reuf Bajrović oglasili su se proje nekoliko dana tekstom u kojem navode da je “došao kraj secesionističkim politikama Milorada Dodika i Dragana Čovića”.

Bajrović i Suljagić pišu kako je epidemija Covid-19 razotkrila vjerojatno najduže čuvanu javnu tajnu u našoj zemlji: naime, Dragan Čović i HDZ BiH su prevaziđeni i potpuno nepotrebni. Sposobnost Vlade Federacije BiH i njenih organa, poput Kriznog štaba, da donose odluke onako kako to rade svi organi izvršne vlasti pokazala je da su Čović i HDZ ništa drugo nego relikt, atavizam iz vremena kada je većina u BiH u trenutku povijesno gledano, vjerojatno najveće slabosti pristala na kakav-takav mir po cijenu aparthejda.

Činjenica da je Čović na kraju, u najboljoj tradiciji hercegovačkih marksista (vidi pod: Mate Boban) pristao ostati kratkih rukava tokom pregovora o aranžmanu s Međunarodnim monetarnim fondom u potpunoj uzaludnoj nadi da će tako sačuvati Milorada Dodika, odnosno entitet RS, to vrlo zorno demonstrira.

Međutim, isto je tako činjenica da su Čović i HDZ u trenutku kada ljudi u ovoj zemlji umiru na dnevnoj osnovi – uključujući i višu stopu smrtnosti u kantonima u kojima je na vlasti HDZ, koji su se pritom pokazali najslabijom tačkom kompletnog sistema javnog zdravstva – pokušali ponašati se kao što se HVO ponašao od 1992. do 1995. godine: dvije trećine oružja za HVO, jedna za Armiju RBiH. Stoga stranke sa sjedištem u Sarajevu – naročito sada kada CIK konačno više nije pod kontrolom osovine Čović-Dodik, imaju na idućim Općim izborima samo jedan imperativ: mudrost u sastavljanju kantonalnih lista i preuzimanje entitetskog Doma naroda, to konačno i zakašnjelo slanje HDZ i hercegbosanske politike u povijest.

Autorski duo Bajrović-Suljagić smatra da Čovićev saveznik Milorad Dodik nije u nimalo boljoj situaciji. I pored „zaljubljenosti“ dijela javnog mnijenja u Sarajevu u tobožnju efikasnost institucionalnog aparata koji je uspostavio Radovan Karadžić – preciznije, Slobodan Milošević i Resor državne bezbednosti Republike Srbije – statistika neumoljivo pokazuje da je četvrtina svih slučajeva zaraze u BiH koncentrirana u Banjoj Luci. Druga najbolje čuvana javna tajna jest u kojoj je mjeri zarazom pogođena politička klasa bosanskih Srba, počevši od ministara u entitetskoj vladi, do zastupnika SNSD-a u državnom parlamentu.

Dodikov najveći problem, međutim, je ekonomija. Igrajući se „fast and loose“ s nastojanjima na secesiji, Dodik osobno i njegova partija doveli su u pitanje opstanak tog entiteta više nego malobrojni i hirurški udari NATO avijacije u jesen 1995. godine. Vlada Radovana Viškovića doživjela je potpunu katastrofu u pokušaju da prodajući obveznice na banjolučkoj berzi kupi vrijeme za refinansiranje dugova koji ove godine stižu na naplatu. Usto, i pored toga što se čini da su svi dokazi o tome zataškani, više je nego vjerovatno da se skriveni dug entiteta mjeri u stotinama miliona maraka: prije tri godine, Dodikova vlast smijenila je glavnog entitetskog revizora Duška Šnjegotu nakon što je otkrio da vlast vodi „duple knjige“, odnosno neprijavljeni dug i deficit u budžetu. Gromoglasni krah povjerenja banaka, odnosno finansijskog tržišta u sposobnost banjolučke autokratije, pokazala je da je odzvonilo ne samo Dodikovoj vlasti, nego najdalje u srednjem roku i entitetu kao takvom.

Računica je prilično bazična: na naplatu samo ove godine dolazi 497 milijuna maraka duga, a gubici izazvani epidemijom su negdje iznad 800 milijuna (vjerojatno su bliže milijardi, imajući na umu poslovičnu sklonost „ekonomičnog“ odnosa prema činjenicama vlasti u Banjoj Luci). Zahvaljujući aranžmanu s MMF-om, vlasti u Banjoj Luci su osigurale 250 milijuna i prodajom obveznica se uspjeli zadužiti za nešto ispod 140 milijuna BAM. To, ukratko, znači da je rupa u koju se Dodik zakopao duboka negdje između 850 milijuna i milijardu BAM. Pravi problem čeka tek u 2023. godini, kada prispijevaju dugovi u visini od 800 milijuna: za privatizaciju, odnosno prodaju nije ostalo ništa i Dodik je suočen da bira između bankrota i kresanja ionako najnižih plaća i mirovina u Europi. Pošto nije riječ o „suverenom dugu“, sasvim je izgledan scenarij u kojem kreditori plijene, recimo, zgradu Administrativnog centra u Banjoj Luci.

Ukratko, i za Čovića i za Dodika, ponovo, svi putevi vode u Sarajevo. Pošto se ovom zemljom uvijek upravljalo iz Sarajeva – što god ko mislio o tome – u mjesecima i godinama pred nama tu će biti donesena odluka i o tome kako će BiH izgledati u narednih pedeset do sto godina. Čović, kao što smo već konstatirali, više nikome nije potreban: s ili bez pandemije, on je jedan izborni ciklus daleko od političke irelevancije. Kada je, pak, o Dodiku i entitetu RS riječ, kolokvijalno kazano faktura za bilo kakvu pomoć mora biti politička. Ne promjena koeficijenata podjele PDV-a, iako i to mora biti na stolu, ne bilo kakve ekonomske mjere, nego konačni i neopozivi politički kraj entiteta. Scenarij, više kao ilustracija nego kao konkretan prijedlog, „federalizacije“ manjeg entiteta se čini i mogućim i realnim, napisali su bajrović i Suljagić.

Regionalne okolnosti konačno idu na ruku Sarajevu i Bosni i Hercegovini: i Srbija i Hrvatska će se u godinama pred nama, ako ne i decenijama, baviti same sobom. Srbija se, zbog srednjovjekovnog tipa vlasti (i srednjovjekovnog zdravstva) doslovno raspada od epidemije, dok je recentni novčani transfer Republike Hrvatske za Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru ništa više nego labuđi pjev tuđmanizma.

Epidemija je pokazala da jedino političko Sarajevo u Bosni i Hercegovini ima svoje, kakve-takve, autentične elite. I politički Srbi i politički Hrvati u BiH od osnivanja prve Jugoslavije – s jedinim izuzetkom NOB-a i druge Jugoslavije – nemaju vlastitih elita i uglavnom se rukovode pameću Beograda i Zagreba. Sada su konačno ostali nasamo sa susjedima koje su prije svega četvrt vijeka pokušali fizički uništiti i zavise od njihove dobre volje. Pred ovom generacijom je povijesna prilika. Za ulazak u Banju Luku nije više potreban Peti korpus ARBiH.

Izvor: SB