UČITAVANJE

Upiši za pretragu

Vijesti

OPASNE NAMJERE MILORADA DODIKA: “Formiranje Vojske Republike Srpske značilo bi raspad Bosne i Hercegovine…”

Podijeli

Postoji poveznica između onoga što radi i zastupa Milorad Dodik i onoga što radi takozvana crna internacionala – od slovenačkog premijera Janše do Orbana, nedavno je Orban sletio u Banju Luku i bio Dodikov gost.

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je može li se dijalogom riješiti kriza u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i Neven Anđelić, profesor Regent’s univerziteta u Londonu.

Postoje li u Bosni i Hercegovini uslovi za ozbiljan dijalog o budućnosti državne zajednice?

Asim Mujkić: Nažalost, ne postoje. Iz niza razloga. Navešću samo neke. Dijalog bi trebao da se vodi između ravnopravnih sagovornika, onih koji se međusobno priznaju. Milorad Dodik, međutim, čak i ne imenuje narod sa čijim bi predstavnicim trebao da pregovara. On ih zove muslimanima i ne priznaje njihov jezik. Pa na kom jeziku on misli pregovarati? S druge strane, neki ne žele ni da se upuštaju u dijalog jer misle da je sada trenutak da ostvare svoje namjere, pa čvrsto istrajavaju na svojim stavovima.

Neven Anđelić: I ja mislim da ne postoje. Zašto? Ne postoje zbog toga što su institucije sistema zakržljale, one ne funkcionišu na način na koji bi trebale funkcionisati u demokratskim društvima. Za to krivim Zapad. Kad dođu u Bosnu i Hercegovinu, predstavnici Zapada razgovaraju sa trojicom etničkih vođa i nastoje da se s njima dogovore i riješe krizu. To nije način rješavanja krize. Na taj način se ne stvaraju uvjeti za demokratsku Bosnu i Hercegovinu.

Divlji istok
Asim Mujkić: Rekao bih da je to katastrofalan pristup. Preduslov da bismo uopće mogli voditi dijalog je da postoji vrijednosni okvir u kome taj dijalog može da se vodi. Dolaze nam ljudi sa Zapada, iz zemalja gdje se poštuju ljudska prava i slobode i gdje postoji vladavina prava, i onda ovdje ignoriraju te vrijednosti.

Njihov pristup prema Bosni i Hercegovini se bazira na etnonacionalnom gledanju. Od prvog Carrington-Cutileirovog mirovnog plana iz 1992. do danas imamo pritisak da se ide u pravcu priznavanju nekih izmaštanih etničkih realnosti. Ako se dijalog vodi u tom okviru, onda će njega da određuju brojevi, a ne argumenti.

U tom duhu je bila nedavna izjava jednog član HDZ-a u Bosni i Hercegovini koji je rekao – šta Sarajevo hoće, nas Hrvata i Srba je 12 i po miliona na Zapadnom Balkanu, a njih je milion i po. Slično se moglo čuti i kada je u Crnoj Gori izbio spor oko ustoličenja mitropolita Srpske pravoslavne crkve na Cetinju. Jedan srpski nacionalistički lider je zapitao – šta može pola miliona Crnogoraca protiv nas sedam i po miliona Srba?!

Dakle, ako napustimo evropski vrijednosni okvir, ulazimo u neizvjesnu avanturu u kojoj odlučuju brojevi, odlučuje se po onoj narodnoj – jači kači. Ulazimo u varijantu Divljeg zapada, koju bih ja nazvao Divlji istok. Ako to prihvatimo kao osnov za naše odnose, ne znam gdje ćemo završiti.

Međunarodni posrednici se, čini mi se, reda radi sastaju i sa opozicijom u Republici Srpskoj i Federaciji, ali su potpuno isključeni oni koji se zovu ostali, a to su u građani Bosne i Hercegovine koji ne pripadaju konstitutivnim narodima – Srbima, Bošnjacima i Hrvatima. Da li i njih treba uključiti?

Neven Anđelić: Naravno da ih treba uključiti. Ali problem je u tome što, kada predstavnici Zapada dođu u Bosnu i Hercegovinu, oni potraže trojicu etničkih lidera kao da oni predstavljaju cjelokupno građanstvo Bosne i Hercegovine. To bi podrazumijevalo da svaka osoba unutar svake od etnija misli isto kao i njihov vođa. To je nemoguće i to je potpuno nedemokratski.

Osim toga, imamo i građane koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici bilo koje od tih etnija. Oni nisu predstavljeni i taj problem postoji još od Daytonskog sporazuma. Zbog toga je 2009. godine Evropski sud za ljudska prava donio prvu u nizu presuda koje su ukazale na kršenje osnovnih ljudskih prava tih građana. Od tada je prošlo više od deset godina a izborni zakon kao ni ustav nisu promijenjeni da bi prestalo to kršenje osnovnih ljudskih prava.

Sada kada su predstavnici Evropske unije i SAD-a krenuli u ofanzivu da se to uradi, oni su previdjeli vrlo bitan momenat. A to je da je u decembru prošle godine Venecijanska komisija donijela uputstvo kojim se sugeriše da izborni zakon ne bi trebalo mijenjati tokom 12 mjeseci koji prethode općim izborima. Pošto su izbori planirani za oktobar slijedeće godine, znači da su Evropska unija i SAD već zakasnile.

Način na koji oni vode akciju je nedemokratski, neprimjeren situaciji i šalje potpuno krivu poruku građanstvu Bosne i Hercegovine.

Zavrtanje ruku
Asim Mujkić: Kad se kaže ostali, obično se misli na neku malu grupu ljudi, na neki višak, na neku marginu. Međutim, to nije tako. Ostali predstavljaju značajnu grupaciju u bosanskohercegovačkom društvu. Ako tu grupaciju, ma koliko ona bila heterogena, ne pozivate u dijalog, već u startu se dovodi u pitanje mogućnost dijaloga.

Čini mi se da takav tretman ostalih pokazuje, rekao bih, jednu orijentalističku perspektivu koju Zapad i zapadne sile imaju prema Bosni i Hercegovini. Taj pristup se svodi na slijedeće – lociraj one najglasnije, nasilnike, s njima riješi problem i onda će sve biti u redu.

Međutim, ništa neće biti u redu ukoliko se ta populacija značajnije ne uključi u dijalog. Čini mi se da Evropska unija i Amerika zbog cajtnota u koju su upali hoće da zavrtanjem ruku na brzinu dođu do nekog rješenja koje će se vrlo brzo se pokazati oskudnim.

Međunarodni posrednici insistiraju na tome da se postigne kompomis. Da li kompromis znači i da se prihvate i neki od Dodikovih ultimativnih zahtjeva?

Neven Anđelić: To je izgleda realnost trenutne politike na prostorima Bosne i Hercegovine gdje ne postoji politička snaga koja je dovoljno dominantna da može da prevagne. Ne možemo tražiti pravdu i moralnost u međunarodnom sistemu. Riječ je o realpolitici koja je odraz globalne geopolitike.

U Bosni i Hercegovini se ukrštaju interesi velikih sila, pa etničke vođe traže sile koje će ih podržati. Bjelosvjetski sukobi preslikavaju se na Bosnu i Hercegovinu, a obični ljudi postaju kolateralna šteta. Moglo bi doći do neke vrste kompromisa, ali on neće biti pravedan.

Sumnjam da bi rješenja, kreirana na taj način, mogla izdržati provjeru pred pred pravosudnim organima. Moglo bi se desiti da ovoga puta neka druga skupina ljudi, koja se osjeti obespravljenom, pokrene proces protiv svoje države pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Asim Mujkić: Vjerovatno stvari idu u tom pravcu da sve tri strane budu podjednako nezadovoljne onim što će uslijediti kao neko privremeno rješenje. Ali to zaista neće biti rješenje. Vrlo brzo ćemo imati nove tužbe na Evropskom sudu za ljudska prava.

Skandalozno je da od 2009. do danas nije provedena presuda u slučaju Sejdić – Finci. Svih tih godina održava se jedan užasan, diskriminatorski – pa čak u nekim elementima antisemitski i antiromski, dakle rasistički poredak – a sada sve to treba biti gurnuto u stranu da bi se udovoljilo zahtjevima ovog ili onog etničkog lidera. To je građenje kuće bez temelja.

Trgovanje s Dodikom?
Prema izjavi Željka Komšića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik pokušava da trguje s međunarodnim posrednicima, pa recimo kaže – smanjite Oružane snage Bosne i Hercegovine na polovinu, pa ću odustati od formiranja Vojske Republike Srpske. Da li mislite da postoji ta vrsta trgovine?

Neven Anđelić: Pokušaj sigurno postoji. Jedino država ima pravo na upotrebu sile. Ukoliko postoje dvije vojske na jednoj teritoriji, ta država više ne postoji. Jugoslavija je prestala da postoji kada su federalna armija i policija Republike Hrvatske došle u oružani sukob. Obje su bile legalne i to je, po mom sudu, bio momenat prestanka postojanja jugoslavenske države.

Dakle, da bi se spriječila mogućnost da dođe do rasprave o postojanju ili nepostojanju Bosne i Hercegovine, mora postojati jedinstvena vojska. Mislim da je gospodin Dodik uvidio da neće moći da formira vojsku Republike Srpske, pa sada u pregovorima i pokušava da postigne što je moguće više. Zahtjev za povratak na neki izvorni Dejton je politički moguć.

Međutim, pravno gledajući to se ne može jednostrano izvesti. To se može izvesti jedino kroz institucije sistema, kroz Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine uz saglasnost svih aktera i uz dvotrećinsku većinu. Znači, ti bi se zahtjevi morali dobro ublažiti da bi bili prihvatljivi ostalim akterima u Bosni i Hercegovini.

Međutim, ovdje se tvrdoglavo ide sa nekim bombastičnim izjavama zbog kojih se stvara kriza, a u krizi profitiraju vladajuće stranke. Pošto su u Bosni i Hercegovini svake dvije godine izbori, imamo permanentno stanje krize koje doprinosi opstanku na vlasti nacionalnih stranaka. I to je oprobani recept koji se koristi već četvrt stoljeća.

Asim Mujkić: Nekoliko posljednjih godina situacija ide u prilog kalkulacijama Milorada Dodika. To je prije svega porast identitetskih politika krajnje desnice širom Evrope.

Sjetimo se samo skandala vezanih za takozvane non papere. Postoji poveznica između onoga što radi i zastupa Milorad Dodik i onoga što radi takozvana crna internacionala – od slovenačkog premijera Janše do Orbana, nedavno je Orban sletio u Banju Luku i bio Dodikov gost. S druge stane, u Hrvatskoj imamo socijaldemokratskog predsjednika koji razvija desničarsku priču. Sve to daje krila ljudima poput Dodika.

Izvor: zasrebrenicu.ba