UČITAVANJE

Upiši za pretragu

Sport

“Otac nije pričao sa mnom do kraja života jer sam igrao za BiH”

Podijeli

Iako se radi o čovjeku rođenom u Doboju, malo je poznato da je Aleksandar Đurić na listi najboljih svjetskih strijelaca od 2001. do 2020. godine.
Svojevremeno je “žario i palio” na Singapuru, igrao je za reprezentaciju ove zemlje u kojoj dan-danas živi.

Prije nego što je postao fudbaler, bio je još državni prvak u kanuu i sudionik na Olimpijskih igrama.

Uz sve sportske uspjehe, Đurić sa sobom nosi i tešku životnu priču.

– Tražio sam nešto da nisam stalno kod kuće, jer moj otac je bio alkoholičar, po 24 sata se nije trijeznio. Želio sam da pobjeći iz tog okruženja, nikad nisam imao ništa, odrasli smo sirotinjski zbog njega, sve je propio. Održao me u životu sport – rekao je Đurić svojevremeno za Blic.

Đurića su 1991. mobilizirali nakon što je bio na SP-u Parizu.

– Podigli su me, bio sam zapovjednik specijalne jedinice u Doboju, pa zaglavio u Vukovaru. Nisam tada vidio Šljivančanina, znam da je bio i on tamo. Krajem ‘91, doveo sam svoje specijalce u Vukovar. Ja sam bio sportaš, naredba je moja bila da održavam red. Ali, kada sam vidio sav taj nered i paravojne formacije u tim selima oko Vukovara, to je za mene bilo nenormalno. Nisam se bojao smrti, ali došao sam s otvorenim očima. Imao sam mlade vojnike oko mene, shvatio sam da nije to rat koji ja mislim da bi trebalo biti. Želio sam braniti narod, a ne ubijati. Nije bilo dobro. Nisam dijelio ljude po religiji. Pao sam na pogrešno mjesto, u pogrešno vrijeme.

Ubrzo je završio i u zatvoru.

– Jednu večer sam kao zapovjednik jedinice pozvan na sastanak, trebalo je odraditi neku akciju. Te osobe su bile sve sami pijanci, nenormalne gluposti su pričali. Nisam volio ljude koji su agresivni, bahati, koji vjeruju da su nedodirljivi. Ustao sam sa stolice i rekao da neću dozvoliti svojim vojnicima da ubijaju civile, ili da pljačkaju. Da ću zatvarati sve koje vidim da to rade, pucat ću na vojnike koji prave nered. Nije se tim glavonjama to svidjelo, dok sam došao do zapovjedništva bio sam uhićen. Uzeli su mi činove i strpali me u zatvor. Poslije su odlučili da me odvedu u Doboj. Kad sam stigao, tata je rekao “sine, vrijeme je da ideš odavde”.

Pobjegao je u Mađarsku gdje je počeo trenirati fudbal, a dobio je poziv da za BiH nastup na Olimpijskim igrama.

– Kakvu sam borbu vodio sa sobom. Ja sam Srbin, znao sam da mi je rođeni brat u srpskoj vojsci i da je otac na nekim borbenim linijama također. Bilo je razmišljanje trebam li ići jer sam znao da idem protiv svih u Bosni. Da neću biti dobar svim Srbima, a ni drugom dijelu Bosne. Na kraju krajeva, najbolje prijatelje sam imao u Bosni, kao braća su mi bili i Muslimani i Hrvati.

Kada se odlučio za BiH, izgubio je i oca.

– Do samog kraja života nije razgovarao sa mnom. Živio sam 2000. u Singapuru, brat mi javi da je tata dobio rak i da želi da me vidi. Jetra mu je bila gotova od alkohola, a i pušio je mnogo. Klub mi je dao dozvolu, poslije devet godina sam se vratio Bosnu. Navečer sam došao, možda sam s tatom pričao dva sata, nisam ni spavao. Ujutro mu je pozlilo, doktor je rekao da je bolje da umre kod kuće, a ne u bolnici. Koliko god da smo imali problema, poštivao sam ga. Imao sam sreću da ga vidim živog makar taj jedan dan.

Ni majka mu više nije živa.

– Majka je poginula 9. augusta 1993. u Bosni. To je oca najviše pogodilo, a na kraju sam ja ispao krivac za sve. Rekao je tata bratu da sam ukopao majku jer sam se takmičio pod bosanskom zastavom. I danas razmišljam o tome. Uvijek sam želio pomoći oboma, ali na kraju nisam uspio nikome od roditelja. Samo bratu. Majku je ubila granata i to kada je stupilo neko primirje u Doboju. Nisam ni znao da je poginula, sahranili su je poslije nekoliko dana.

O svom životu Đurić je na kraju napisao i knjigu.

Izvor: smuti.info