UČITAVANJE

Upiši za pretragu

Politika

POGLED IZ ZAGREBA: “Ponašanje hrvatskog predsjednika je nedopustivo i sramotno. U BiH je zaigrao ulogu Tuđmana…”

Podijeli

Destrukcija je ključna riječ Milanovićeva dvogodišnjeg predsjedničkog mandata. Bez obzira je li riječ o položaju Hrvata i građana drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj ili u BiH.

Piše: Helena PULJIZ

Kad je Zoran Milanović prije dvije godine izabran za predsjednika Republike Hrvatske mnogi su posve pogrešno smatrali kako će on biti zdrava protuteža bahatoj vladavini HDZ-a i Andreja Plenkovića, odnosno da će biti snažan zagovornik jačanja demokracije kako u Hrvatskoj, tako i u zemljama regije.

U jako kratkom vremenu, od dečka koji obećava, Milanović se prometnuo u tipa od kojeg se može sve i svašta očekivati, pa i relativiziranje ratnih zločina.

Milanovićevo je ime u Hrvatskoj danas sinonim za šovinizam, verbalnu agresivnost, samodopadnost i politički egoizam; na međunarodnoj sceni posve je nebitan, a u susjedstvu je zaigrao ulogu Tuđmana nakon Tuđmana, pogotovo kad je riječ o Bosni i Hercegovini.

Istina jest da je HDZ-u RH oduzeo monopol kad je riječ o „brizi“ za Hrvate u BiH – što je malo tko smatrao mogućim – ali to se oduzimanje monopola svelo na verbalne obračune s Bošnjacima, vodećim bošnjačkim političarima i svima koji smatraju da BiH iz nacionalno podijeljene nefunkcionalne države, konačno treba prerasti u građansku državu, u kojoj će pripadnici sva tri konstitutivna i svih drugih naroda uživati jednaka prava.

Milanovićeva briga za Hrvate u BiH svedena je na brigu o interesima HDZ-a BiH. On se snažno opire ideji građanske Bosne i Hercegovine, uglavnom zvuči kao da mu istupe o BiH na uho šapuće sam duh Mate Bobana, dok šuruje sa srpskom nacionalističkom vlašću u Republici Srpskoj, koja je to područje uredno etnički očistila od Hrvata. Ni u jednom trenutku Milanović ne problematizira položaj, ili bolje rečeno nestanak Hrvata iz Republike Srpske, ali je zato spreman svim verbalnim oružjima tući po Bošnjacima, koji s Hrvatima dijele sudbinu u Federaciji BiH.

Politika aktualnog hrvatskog predsjednika prema BiH zapravo je politika „Herceg-Bosne“ i neispunjene želje hercegovačkih hrvatskih nacionalista da pod svaku cijenu Hercegovinu prvo osamostale ne bi li je u nekoj budućoj podjeli karata spojile s maticom. To što je upravo takva politika rezultirala gubitkom brojnih teritorija koji su nastanjivali Hrvati i poratnim masovnim iseljavanjem Hrvata iz cijele BiH, a pogotovo Hercegovine, hrvatskog predsjednika uopće ne zanima. Neko je vrijeme demografski uništena Hrvatska imala koristi od prelijevanja sunarodnjaka iz BiH, međutim, danas u Hrvatskoj više ne žele živjeti ni Hrvati iz Hrvatske, a kamoli iz BiH.

Istina jest da su Hrvati s pravom nezadovoljni položajem u BiH; ne treba zatvarati ni oči ni uši pred činjenicom da su i istaknuti bošnjački političari nacionalisti i da bi htjeli nadmoćno vladati Bosnom i Hercegovinom, ali tamošnja hrvatska zajednica je ta koja bi trebala rješavati svoje probleme u BiH – imaju dovoljno i kapitala i ljudi da znatno promijene položaj Hrvata u BiH. Međutim, očito nemaju ni volje ni znanja.

Političari iz Hrvatske, Srbije i primjerice Turske trebali bi se hitno odmaknuti od Bosne i Hercegovine i prestati se baviti unutarnjom politikom te države jer su dokazano neuspješni i ništa dobroga ni toj državi ni tamošnjim narodima ne donose. Zar trideset godina promašenih politika Zagreba, Beograda i Ankare nije bilo dovoljno?

Gledano iz zagrebačke perspektive, suludo je da se Milanović uopće bavi unutarnjim odnosima u BiH, a šokantno je da je doveo u pitanje genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, odnosno da pokušava kategorizirati stupnjeve genocida i omalovažavati žrtve rata.

Kad je time razbjesnio vlastite lijevo-liberalne birače u RH i bošnjačku zajednicu u Hrvatskoj i BiH, kukavički je pred Božić odustao od puta u Novu Bilu i Bosnu Srebrnu pod opravdanjem da će mu život biti ugrožen dok se bude kretao područjima nastanjenima Bošnjacima. Malo je reći da je takvo ponašanje za jednog hrvatskog predsjednika nedopustivo i sramotno.

Premda je obećao kako će se baviti budućnošću, Zoran Milanović nam o njoj u dvije godine nije imao što reći, ali se zato do grla uvaljao u blato naše gore prošlosti. A prije nepune dvije godine, u inauguracijskom govoru obećao je kako će se u vanjskoj politici „fokusirati na one točke na kojima se mogu graditi suradnja i prosperitet“ te da „nema dvojbe da takvih točaka ima neusporedivo više od onih koje nas udaljavaju i od susjeda i od svijeta, čak i kad su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih pitanja“.

Milanović koji je pisao i izgovarao taj inauguracijski govor nema više nikakve veze s Milanovićem kakvog gledamo već dvije godine na poziciji hrvatskog predsjednika i koji, umjesto da se fokusira na točke na kojima se mogu graditi suradnja i prosperitet, ostaje destruktivno fokusiran na točke na kojima su suradnja i prosperitet nemogući.

Destrukcija je, nažalost, ključna riječ Milanovićeva dvogodišnjeg predsjedničkog mandata. Bez obzira je li riječ o položaju Hrvata i građana drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj ili u BiH.

Izvor: SB