UČITAVANJE

Upiši za pretragu

Vijesti

Procurili tajni dokumenti: CNN tvrdi da Hrvatska ima moćan sistem koji bi mogao promijeniti tok rata u Ukrajini

Podijeli

Grupa visokih penzionisanih američkih vojnih oficira i bivših šefova odbrane iz tri istočnoevropske zemlje zalažu se za opskrbu ukrajinske vojske snažnim protuzračnim oružjem koje bi moglo neutralizirati napade ruskih zračnih snaga, navodi se u otvorenom pismu do kojeg je došla američka TV mreža CNN, prenosi Slobodna Dalmacija.

Takvo oružje bi Ukrajincima omogućilo da obaraju avione ili projektile u svom zračnom prostoru.

Časnici i stručnjaci za odbranu napominju da pojedine zemlje imaju sisteme protuzračne odbrane slične onima koji su uništeni u prvim danima ruske invazije. 

Također, Ukrajinci već imaju neke raketne sisteme S300, a to bi značilo da znaju rukovati s njima. Samo ih teba dopremiti. No, najzanimljivi dio je onaj gdje se spominje da Hrvatska i neke druge NATO-ove članice imaju sofisticirani S300 sistem u svom posjedu. 

No, sad dolazimo do zapleta… 

Ministarstvo odbrane Hrvatske za Jutarnji je list 2008. prvi put neizravno potvrdilo da najznamenitiji i najvredniji proturaketni sistem i protuavionski sistem, S-300, više nije u Hrvatskoj! Sistem nije prodan, i dalje je u vlasništvu Hrvatske, ali je ustupljen drugoj zemlji, pretpostavlja se SAD-u.

Tadašnjeg glasnogovornika MORH-a, Gorana Grošinića, pitali su je li S-300 u Hrvatskoj ili je prebačen u inozemstvo. Na to pitanje ne možemo odgovoriti – rekao je i time neizravno potvrdio neslužbene informacije da je prebačen u drugu zemlju.

Grošinić je, međutim, istaknuo da je S-300 i dalje u vlasništvu Hrvatske. No, njegova upotreba uopštee se ne spominje, niti je predviđena Dugoročnim planom razvoja Oružanih snaga do 2015. godine.

– Ostali podaci su klasificirani pa vam o njima ne možemo govoriti – kažu u MORH-u.

Sistem je, prema neslužbenim informacijama, 2004. godine utovaren na brod u Rijeci i odvezen u SAD, a sve u organizaciji tadašnjeg šefa Vojno-sigurnosne agencije, generala Gordana Čačića.

Da je sistem izvan Hrvatske, ustvrdio je i Zvonko Zubak tokom svjedočenja pod zakletvom na sudskom ročištu u povodu njegove tužbe protiv Hrvatske, tražeći da mu se isplati 200 miliona dolara za sistem.

On je dodao da je tehnička dokumentacija o cijelom sistemu iz Hrvatske otišla još 1998. godine. Te Zubakove tvrdnje Ministarstvo odbrane nikad nije demantiralo.

Sistem S-300 je prvi i posljednji put viđen 1995. na vojnoj paradi na zagrebačkom Jarunu kada je izazvao veliko iznenađenje među stranim vojnim atašeima te strah i nelagodu kod pobunjenih Srba.

Tek nekoliko godina poslije pokazalo se da je poslužio za psihološki rat prije početka operacije Oluja jer zapravo nije bio u mogućnosti borbeno djelovati s obzirom na to da mu je nedostajalo oko 50 posto dijelova, među kojima i zapovjedni pult. Prema kasnijim svjedočenjima aktera cjelokupnog posla, Hrvatskoj je isporučeno 80 posto sistema, a posljednja je isporuka bila 1997. godine. Odakle je sistem stigao, nikad nije precizno utvrđeno, ali se spominjalo Ukrajinu i Bjelorusiju.

Zavjet šutnje hrvatskih državnih tijela o ustupanju toga strateškog oružanog sistema donekle je i razumljiv. Ustupanje ili prodaja takvog sistema nekoj od zemalja bivšeg SSSR-a, koje ga ne posjeduju, ili Bliskog istoka drastično bi promijenilo vojno-političku situaciju na tom području. A to se zamalo i dogodilo.

Naime, svjesni da je S-300 odigrao svoju ulogu te da zbog njegovih taktičkih i strateških mogućnosti Hrvatskoj više nije potreban, tadašnji predsjednik Tuđman i ministar odbrane Šušak pokušavali su ga se riješiti. Tako je 1998. godine ugovorena prodaja Iranu.

No, do realizacije nikad nije došlo jer bi isporuka tog oružja Iranu za Hrvatsku imala nesagledive političke posljedice. To svjedočenje potvrđuje i sve neslužbene informacije da je nakon jarunske parade S-300 “parkiran” u vojnom skladištu u Istri.

Godinu dana poslije na sastanku državnog vrha na Brijunima Tuđman je predložio da se sistem “proda Židovima”, ali i to se navodno iskompliciralo….

Večernji list je 2017. napisao da je ruski ambasador u Hrvatskoj Anvar Azimov nedavno pozvao u ambasadu na razgovor Zvonka Zubaka, hrvatskog poslovnog čovjeka koji se bavi trgovinom oružjem, kako bi ga pitao gdje su nestale rakete iz sistema S-300 koji je Rusija u prvoj polovici 90-ih godina navodno isporučila Hrvatskoj.

No, T-portal navodi da je ambasador Azimov reagirao ustvrdivši da ambasada u Zagrebu nikada nikoga nije zvala na razgovor u svezi s isporukom oružja Rusije Hrvatskoj, a rusko ministarstvo vanjskih poslova odbacilo je tvrdnje hrvatskih medija o isporukama naoružanja za Hrvatsku iz Rusije početkom 90-ih godina.

Kako je onda najsofisticiranije rusko oružje došlo u Hrvatsku?

Nacional je pak 2006. pisao da je raketni protuzračni sistem S-300 u posjedu Hrvatske vojske bio predmet interesa velikih sila: Izrael i SAD željeli su iskopirati superiornu rusku tehnologiju, a Rusi su ih htjeli spriječiti.

Postoji i izviješće Vojno sigurnosne agencije (VSA) o osiguranju i problemima u protuobavještajnoj zaštiti sredstava raketnog sistema S-300 nastalo 19. novembra 2002., koje otkriva dosad nepoznate okolnosti vezane uz nabavu i osiguranje tog oružja, koje je donijelo prekretnicu u Domovinskom ratu.

To izviješće otkriva da je nabava tog oružja bila izuzetno interesantna svjetskim velesilama SAD-u i Rusiji, kao i Izraelu, a razvoj diplomatskih odnosa Hrvatske s tim zemljama tokom 90-ih pokazuje da Hrvatska njihov interes za to po njih vrlo značajno pitanje nije znala nikako politički kapitalizirati, pisao je Nacional.

Iako je pišući o nabavci tog oružja Nacional već otkrio da su za njega pokazivali interes Amerikanci i Izraelci, te da su ga slikali i vjerovatno odnijeli iz Hrvatske, ovo izviješće VSA prvi je dokument koji nepobitno dokazuje da je veći dio sistema S-300 bio isporučen Hrvatskoj, zajedno sa specijalnim 8-bitnim čipom na osnovnom lanseru, koji poznavatelji sistema smatraju njegovim ključnim dijelom koji povezuje sve vitalne dijelove raketa s komandnom pločom, hidraulikom sistema i njegovim sistemom veza.

Dijelovi sistema S-300 u Hrvatsku su stigli između 1994. i 1996., dobavljali su se preko zračne luke u Puli, a javnosti su pokazani na mimohodu Hrvatske vojske na Jarunu 1995. Uoči oslobodilačkih akcija “Bljesak” i “Oluja”, javno pokazivanje tog sistema odvratilo je neprijatelja od korištenja borbenih aviona MIG 29, što je olakšalo oslobađanje zemlje te umanjilo žrtve i razaranja.

Pojavljivanje S-300 na vojnoj paradi za Dan državnosti 30. maja 1995. na Jarunu, nije izazvalo samo pozornost u Beogradu nego i u Washingtonu i Jeruzalemu. Bio je to događaj od iznimnog globalnog strateškog značenja, jer su vojni analitičari shvatili da se jedan sistem S-300 prvi put našao izvan neposredne kontrole ruske vojske ili njenih saveznika. To se dogodilo u vrijeme kad su se u toj sferi razvoja naoružanja u svijetu odvijali važni procesi.

Razvoj složenih, mobilnih sistema protuzračne odbrane pod nazivom S-300 počeo je u Rusiji sredinom 70-tih godina. Osnovna verzija sistema S-300 P namijenjena je za borbu protiv krstarećih raketa, bespilotnih letjelica, zrakoplovnih raketa velike brzine i niskoletećih lovačko-bombarderskih zrakoplova. S-300 V koristi se za djelovanje protiv taktičkih i operativnih balističkih raketa. Oba sistema mogu se koristiti za borbu s ciljevima u zračnom prostoru. Sistem S-300 V nalazi se na vozilima s gusjenicama i koristi se za zaštitu sastava kopnene vojske, a sistem S-300 P nalazi se na vozilima s kotačima i služi za zaštitu objekata vojne i civilne infrastrukture.

Mobilni raketni sistem PVO S-300 V ima visoku efikasnost uništenja ciljeva, jer u raketi koristi bojevu glavu usmjerenog djelovanja. Jako je dobro zaštićen od ometanja i može istodobno gađati do 24 cilja. Cijeli proces njegova borbenog rada je automatiziran zahvaljujući visoko sofisticiranim kompjuterima. Mobilni raketni sistem PVO S-300 PMU1 namijenjen je za uništavanje aviona, krilatih raketa, balističkih ciljeva i drugih napadnih sredstava iz zračnog prostora. Daljina uništenja ciljeva je do 150 km a balističkih ciljeva do 40 km.

Modernizacija sistema S-300 PMU završena je 1993. Ona je bila usmjerena na povećanje automatizacije borbenih djelovanja, mogućnosti uništenja balističkih raketa s brzinama od 2800 m u sekundi, povećanje daljine djelovanja radara, zamjenu elektronskih računala i uvođenje raketa velikih dometa. Taj sistem je dobio oznaku S-300 PMU1. Od 1995. do 1997. sistem su ponovo modernizirali i dobio je oznaku S-300 PMU2 FAVORIT. Povećana je daljina uništenja ciljeva do 200 km i realizirana mogućnost korištenja raketa sa sistema S-300 PMU1.

Hrvatska je u vrijeme nabave sistema S-300 dobila tada najmoderniju varijantu S-300 PMU. Stoga ne čudi što je to oružje izazvalo veliko zanimanje u međunarodnim vojnim krugovima. Iako to nisu bili spremni priznati, Amerikanci nisu raspolagali niti približno kvalitetnim oružjem kao što je to S-300.

Amerikance i Izraelce je to oružje zanimalo zato što su ga Rusi prodali nekim njihovim strateškim neprijateljima. Sistem je od Hrvatske htjela kupiti i Turska, najvjerovatnije da odgovori Grčkoj koja je koncem 90-ih postavila isti sistem na Kipar. SAD i Izrael strateški su zainteresirani za razvoj i analizu tog ruskog sistema i zato što vjeruju da su Rusi i Ukrajinci taj sistem dostavljali i u Kinu, Vijetnam ali i Iran, Sjevernu Koreju i Siriju, tri zemlje koje SAD sumnjiči za podržavanje terorizma.

Zbog svojih superiornih tehničkih karakteristika u odnosu na slične sisteme kojima su raspolagali Amerikanci i Izraelci (poput sistema Patriot) sistem S-300 uvelike je mogao usmjeravati dinamiku političkih odnosa na Bliskom Istoku protivno interesima SAD-a i Izraela, pisao je Nacional.

Pojavom WikiLekasa, navodi Express, osvanuli su i neki zanimljivi dokumenti o hrvatskom S-300. Primjerice, kada je bivši američki ambasador u Hrvatskoj Ralph Frank, u novembru 2003., poslao super-tajni memorandum tadašnjem ministru odbrane SAD-a Donaldu Rumsfeldu uoči njegova dolaska u Zagreb. U njemu Amerikanci jasno kažu da žele hrvatski S-300 te da su im ‘dva hrvatska ministra odbrane obećala ali nisu osigurala transfer nekompletnog hrvatskog, ali jako poželjnog sistema S-300 (NATO oznake SA-10 Grumble)’.

‘Ministrica odbrane Antunović (SDP) usko je sarađivala s našim vojnim izaslanikom’, izvještava ambasador Rumsfelda. ‘ali je ostala bez političke podrške te je cijela stvar stala i zbog parlamentranih izbora.’ Frank otkriva da su dijelovi hrvatskog S-300 sistema namijenjeni američkom ratnom zrakoplovstvu za testiranja i ocijenjivanja mogućnosti novih generacija borbenih aviona SAD-a.

‘Spor između Vlade RH-a i trgovca oružja Zvonka Zubaka oko vlasništva nad sistemom S-300 cijeli je postupak blokirao na hrvatskom sudu.’ No, SAD kaže da je ustupanje posjedovanja S-300, bez vlasništa, mogući izlaz za vladu SAD-a. Nema potvrde da je sistem S-300 u Americi, ali je gotovo sigurno da više nije u Hrvatskoj.

Kremlj demantirao
Rusko ministarstvo vanjskih poslova demantiralo je natpise da je Moskva u 90-ima isporučivala oružje Zagrebu, a to uključuje i raketni sistem S-300, čime bi kršila UN-ov embargo.

– Smatramo da su ti medijski natpisi provokacija i da grubo izvrću činjenice s ciljem ocrnjivanja politike Ruske Federacije na Balkanu – rekao je zamjenik direktora Odjela za informiranje i medije Ministarstva vanjskih poslova Rusije Artjom Kožin.

“Tim više je u kontekstu svih ovih izmišljotina neprihvatljivo spominjanje kontakata ambasadora Rusije u Zagrebu. Svu odgovornost trebaju snositi autori ovakvih ‘ideja’”, naglasio je, pisao je Express.

Izvor: raport.ba