UČITAVANJE

Upiši za pretragu

Region

Tihi paćenik i razmetljivi galamdžija: Otac Periš svoju tragediju nosi herojski, otac Đoković ponaša se kao glupan! (VIDEO)

Podijeli

Jedan se nada da se sve još ravna po nekom drevnom poretku, drugome je krivo što se ova naša kugla ne vrti oko njega i njegovog sina. Iza mnogih razmetljivih galamdžija i inače dolaze tihi paćenici, samo što se to sada jasno vidi

Izvor: Index.hr
Piše: Vladimir Matijanić

Lice Nenada Periša ušlo je u naše živote drugoga dana ove godine. Gledalo nas je sasvim sigurno i ranije s novinskih stranica te s nekih od silnih ekrana među kojima se odvijaju naši životi. Možda smo ga susretali i po ulicama, ali nismo ga imali razloga pamtiti. Previše nas lica gleda i u previše lica gledamo da bismo se svih sjećali, osim ako imamo memoriju lika koji je njegov književni otac stvorio tako čudnovatog da je pamtio baš svaki proživljeni detalj. A nemamo, nitko je nema.

Ne znamo hoće li se to lice ikad nasmijati

Lice Nenada Periša zapamtili smo sada kao lice čovjeka koji traži svoga sina. Znamo sve što možemo znati o toj priči – o putu iz Splita do Beograda, o kombiju, apartmanu, portiru, restoranu, klubu, Zadranima, piću, kamerama, patikama, trčanju, taksistu, djevojci u bijelom. Znamo ponešto o policijskim i sve o diletantskim analizama, procjenama, pretpostavkama, sumnjama i nadama. Znam i slutimo što misli i kako se osjeća Nenad Periš. Ne znamo samo hoće li se to mirno lice, koje gledamo skoro svakodnevno, ikad više nasmijati.

Strah od gubitka djeteta utisnut je duboko u nas: ili ga imamo ako smo roditelji, ili ga slutimo ako nismo sociopati. Od one jezive biblijske priče o Abrahamu, koji se bio spreman dokazati Bogu žrtvovanjem sina, do ere Facebooka, Instagrama i Twittera, ljudska je vrsta promijenila štošta, predano radeći na povećanju komocije i produženju života, ali nema tog kotača, vatre, parnog stroja, LED ekrana, PVC otvora i kutne garniture, nema nijednog elementa napretka koji bi efikasno anestezirao bol zbog stradanja djeteta i strah da ga ne zadesi kakvo zlo.

U ovom času ne znamo pouzdano što se dogodilo s Matejem, a svako bi novo nagađanje bilo bešćutno i neozbiljno. Postoje pretpostavke, neke od njih izgovara ili daje naslutiti Nenad Periš. Pred mikrofonima i kamerama odgovara na naizgled besmislena pitanja: jest, vijest je mogućnost razgovora s čovjekom čiji je sin misteriozno nestao. Periš razumije to što je njegova muka postala vijest, pa s čudesnom strpljivošću novinarima olakšava posao.

Bismo li i mi bili tako blagi na mjestu Nenada Periša, bismo li kamerama i mikrofonima povjeravali svoje strahove, nade i sa savršenim mirom apelirali da novinarska znatiželja i želja da se pomogne ne prerastu u tabloidnu potjeru za članovima obitelji? Ili bismo stanje nepojamne strepnje koristili da odbacimo obzire, strpljivost i pristojnost? Ne znamo, znamo tek da u tonu Nenada Periša, u njegovom dosljednom ostajanju unutar konvencija, vidimo ponajprije nadu.

Nenad s mirom i Srđan s megafonom

Obzirnošću prema drugima, a posebno prema novinarima, pripadnicima jedne od prezrenijih profesija danas, Periš čuva iluziju poretka u kojem vladaju pristojnost, razumijevanje i red. A jedan od elemenata reda kaže da svijet ostaje na mladima. Sve dok je ovakav kakav je sada, Matejev otac čvrsto vjeruje u takav poredak. Oko njega povremeno orgijaju tabloidni novinari i političari, prekopavaju mu po braku, a ministarstva dviju infantilnih i nepotrebnih država prepucavaju se oko toga što je tko rekao, kako se već ovdje tridesetak godina prepucava kad se ne puca. Periš je strpljiv i miran. On vjeruje u red, a red, makar izgledao i kao sve krhkija nada, pretpostavlja da će se kući vratiti sa sinom. Živim sinom.

Četiri dana nakon što smo ugledali mirno lice Nenada Periša, u naše je živote banuo Srđan Đoković. Otac jednog od najvećih tenisača u povijesti popeo se na stepenice srpske Skupštine pa, naoružan megafonom i retorikom izvanbračnog sina Ivana Vilibora Sinčića i Aleksandra Vulina, pozvao Srbe te ostale slobodarske narode na svijetu da prestanu biti ugnjetavani.

“Nismo mi ovdje da blatimo bilo koga, već da damo podršku našem Noletu. On je srce Srbije, naš ponos i dika. Hoće da ga bace na koljena, e ne može! Nisu bacili ni Srbiju nikada, mada mi nismo nikada otimali ili napadali, već se samo branili. Tako se i Novak danas brani, braćo i sestre. Ponosni Novak, naša duša, srce i krv”, kazao je čovjek poznat kao otac Novaka Đokovića, ogorčen saznanjem da je nekakva birokratska zavrzlama smjestila njegovog antivakserskog mezimca na nekoliko dana u nimalo prestižni australski hotel, inače rezerviran za migrante problematičnog statusa.

Sin Đoković i dosad se pokazao kao prilično kompleksno biće – vrhunski sportaš, nesebičan u humanitarnim akcijama, ali i pobornik najglupljih teorija pred kojima bi od muke proplakalo i stablo brazilske smokve.

Razmetljivi galamdžija i tihi paćenik

Đoković mlađi zadržan je na nekoliko dana u australskom hotelu dok se ne utvrdi ima li pravo ući u državu poznatu po rigoroznim mjerama borbe protiv covida-19. Ništa mu se tamo naročito neugodno neće dogoditi, osim što će provesti koju noć u ambijentu nespojivim s njegovim socijalnim položajem i s ljudima čiji je status istinski skandalozan. Neki su, kako čitamo, u tom hotelu punih devet godina, što je prava sramota. Svejedno, Đokovićev je otac odlučio biti glasan, nepametan i fokusiran na sudbinu svoga sina jer, eto, smatra da mu potomak treba biti izuzet od ovozemaljskih tričarija i birokratskih zanovijetanja.

U ovom času znamo za barem jednu ozbiljnu i tešku roditeljsku dramu u Beogradu. Proživljava je Nenad Periš. Znamo i za potrebu Srđana Đokovića da kao roditelj poznate osobe glumi cirkusanta.

Jedan se nada da se sve još ravna po nekom drevnom poretku, drugome je krivo što se ova naša kugla ne vrti oko njega i njegovog sina. Iza mnogih razmetljivih galamdžija i inače dolaze tihi paćenici, samo što se to sada jasno vidi.

Izvor: (Index.hr/DEPO PORTAL/ad)